• Vedrana

KOLIKO SU POUZDANA NAŠA SJEĆANJA?

MAŠTA RADI SVAŠTA:


Hvala vam, dali ste mi prekrasno djetinjstvo! – kazala mi je jedna klijentica od 30+ godina, nakon odrađenih 5 terapija...


Kako ja mogu ikome dati prekrasno djetinjstvo?

- Tako da ga vodim kroz sjećanja i naučim da ih promijeni.


Zar je moguće mijenjati sjećanja?

- Kratko i jasno – da!


Zašto bismo uopće mijenjali sjećanja?

- Zato da počnemo razmišljati i djelovati iz novih referenci. Ljepših. Ugodnijih.

Sve naše reakcije dolaze iz nas, naših vjerovanja, identiteta, učenja, i te reakcije su toliko automatizirane, da niti ne stignemo promisliti da je išta drugo moguće. Kada promijenimo podatke iz kojih se generiraju naše reakcije na život i svijet oko nas, i mi se mijenjamo. Te reakcije se mijenjaju, a posljedično i reakcije okoline prema nama.


Koliko je prihvatljivo mijenjati sjećanja?

- Naš mozak poptuno prirodno mijenja sjećanja. Evo i dokaza:


1. Znanstveno je dokazano da svaki put kada se sjetite nekog događaja, zapravo se sjetite posljednjeg puta kada ste se sjetili tog događaja... čudno, ha? Naravno, ako je to neki loš događaj, sjetit ćete ga se obično onda kada se i sami osjećate loše... i onda ćete sve te emocije koje osjećate, zbrojiti tom događaju i on će svakim ponavljanjem i vraćanjem biti sve gori i gori... a vama sve teže i teže... eto, koliko je naš mozak (ne)pouzdan!!


2: Kad razgovarate s dvije različite osobe o istom događaju, često imaju potpuno drugačiju verziju tog događaja, zar ne? Um svake od njih je prilagodio taj događaj svome poimanju stvarnosti i za svaku od njih, događaj je potpuno drugačiji.


3: Dobar dio ljudi kad se sjeća nekog događaja vidi sebe kao treću osobu, a ne gleda svojim očima u tom sjećanju.... ili vidi crno-bijelo umjesto u boji. To je očito već promijenjeno sjećanje, jer niti sebe možemo vidjeti sa strane, niti je svijet oko nas crno- bijeli.


Kako je uopće moguće promijeniti sjećanje?

- Ne samo da ga je moguće promijeniti, nego umetnuti cijeli slijed nepostojećih događaja. Primjer za to su prakse američkih psihijatara koji su u jednom dugom i sramotnom periodu svojim već odraslim pacijentima iz ne znam kojih razloga - pomodnosti, moralne panike, nemara ili eksperimenta, umetali lažna sjećanja o seksualnom zlostavljanju od strane njihovih roditelja... ti su roditelji poslije završavali na sudu, nedužni i užasnuti optužbama svoje djece, koja zapravo nisu svjesno lagala. Stručna osoba kojoj su vjerovala malo po malo ih je zavarala i uvjerila u nepostojeći zločin njihovih roditelja. Po dobrom američkom običaju, o tom ružnom periodu američke psihijatrijske prakse snimljen je i film, a možda i više njih...


Kako se mijenja sjećanje u Eutaptici?

Trauma = događaj + reakcija/emocija.

Kada riješimo reakciju, dovedemo emocije na nulu i klijent više nema reakciju na traumu, ostaje samo događaj. Nešto što se dogodilo. I to je to. Npr. otac vas je istukao ispred druge djece. To je u tom trenutku ostavilo „trajne“ posljedice tuge, ljutnje, sramote, neshvaćenosti i ne znam čega sve ne... kroz razne terapije ćete uspješno očistiti dio tih emocija. Možda i sve. Nećete više imati reakciju na taj događaj, ALI uvijek ćete u svom umu, u sustavu poimanja stvarnosti imati tu negativnu priču svog identiteta. JA SAM onaj kojeg je otac istukao ispred druge djece. I ne znači vam to više (skoro) ništa. ALI JE TU! Vi ste to dijete. Osramoćeno ispred druge djece... i to je vaš otac, koji vam je takvo nešto napravio...


U Eutaptici se ne zaustavljamo na pukom čišćenju emocija, već originalni događaj mijenjamo u novi. Tijekom rada, jedan dio klijenata sam okrene priču u pozitivnu. Ukoliko se klijentu priča ne „okrene“ spontano, onda to napravimo zajedno. Ponekad se izabere događaj koji se stvarno dogodio, a ponekad i nešto što bi klijent želio da je bilo... I ovdje naglašavam da je ta promjena, spontana ili ne, uvijek na bolje, pozitivnije, ljepše.


Klijent na kraju zna originalan događaj, ali ovaj novi i ljepši prevlada. I tu se događa čarolija. Vi više niste onaj kojeg je otac istukao ispred druge djece, nego onaj koga je tata zagrlio i poljubio. Nije li to predivno?


Jedna moja klijentica se svaki put kad joj je nešto teško u životu, vrati u sretno sjećanje u kojem je mama diže iz krevetića i ljubi. Kaže da joj to stvori tako lijep osjećaj, da može nadvladati bilo što.


Kada brinemo, kada zamišljamo sve najcrnje moguće scenarije radimo isto – stvaramo svoju životnu priču u glavi... samo s puno gorim ishodom po naše psihofizičko zdravlje. Kažu da je to zlostavljanje mašte.


Kad već imamo mogućnost, kad je naš mozak već toliko fleksibilan, zašto to ne okrenuti u svoju korist? Počupati korov i posaditi ono cvijeće koje mi sami volimo.


Zaista, pređite na vedru stranu života!


Vedrana


13 views

©2019 by tap2harmony.com        tap2harmony@dr.com    gsm. +385(0)915535152

  • Facebook
  • YouTube